Neki ljudi jednostavno krenu. Ne razmišljaju previše. Kada i ako slučajno osjete strah, brzo pređu preko njega. Njima naizgled sve ide glatko i jednostavno. Ne kompliciraju tamo gdje ne treba. Odluče otvoriti tvrtku, otvore ju i nije ih previše briga što će biti ako ne uspiju. U stvari misao o neuspjehu nikada ne proleti njihovom glavom. Previše su zaokupljeni svojom idejom i entuzijazmom i jedva čekaju da krenu u akciju. Ja sam naravno u onoj drugoj skupini ljudi koju je i te kako (bilo) frka pokrenuti svoj biznis i dati otkaz na dobro plaćenom radnom mjestu.

Dok sam čekao da strah prođe ništa se nije događalo. Čitao sam knjige, pričao s nekim zanimljivim ljudima koji su već pokrenuli svoj biznis. Razmišljao sam, razmišljao i razmišljao i ničeg se nisam sjetio (za razliku od Baltazara). Vjerovao sam da se moram bolje pripremiti te da će strah nestati ili se barem umanjiti no na neke stvari se ne možete pripremiti. Tek kada ih odradite strah nestaje. Što bi rekli: moraš se suočiti sa svojim strahom i samo tako ga možeš pobijediti. Možda nećete uspjeti iz prve, ali vrijedi pokušati ponovno i ponovno i ponovno. Nije lako i na početku je otpor ogroman. Jednostavno nismo naviknuli brinuti se sami za sebe. Stalno smo okruženi nekakvim institucijama, roditeljima, državom, korporacijama i naravno da nas je frka odjednom biti sam. Kao da ne vjerujemo sebi i tražimo sigurnost stada (većine). Osjećate se neprirodno i neugodno, ali ako samo nastavite raditi sve će to proći i prebacit ćete se na drugu stranu.

No što se događa kada se jednom ipak usudimo krenuti? Vrlo zanimljive stvari. Kao prvo skužimo kako to uopće nije tako strašno i komplicirano kako se činilo. Sve te računovodstveno/pravne/zakonske sitnice se brzo polove i onda dalje samo radimo na i u svom biznisu. Nakon nekog vremena to nam postane normalno. Više se niti ne sjećamo kako je to biti s druge strane. No prijelazi nisu drastični ili nagli već postepeni. Odjednom smo na drugoj strani a ni ne znamo kada se to točno dogodilo. Možda jučer, možda dok smo spavali ili pili kavu. Uostalom koga briga. Fora je jedino u tome što taj strah neće nestati dok stvarno ne pokrenemo svoj biznis. Volio bih da se to može nekako izbjeći ali nažalost ništa od toga.

No ipak ima par stvari koje možete napraviti i koje olakšavaju tranziciju. Jedna od njih je novac i njega ne treba posebno objašanjavati. Druga stvar je da si pripremite plan B. Ja sam npr. znao da uvijek mogu naći negdje nekakav posao i onda je lakše ući u rizik. Treća stvar je druženje s ljudima koji su već pokrenuli svoju tvrtku. To fakat pomaže. Četvrto je obrazovanje s time a imajte u vidu kako će učinici biti polagani, ali dugotrajni. Nije da ćete pročitati neku super knjigu i osloboditi se svog straha već ćete polagano s godinama imati više znanja pa samim time i sigurnosti. Međutim ako odmah otvorite firmu to vam je kao da ste 5 godina čitali o otvaranju firme pa si vi mislite.

Strah je dobar i normalan nije to ništa loše. Nije on neprijatelj protiv kojeg se treba boriti i što ti ja znam. On je pokazatelj da izlazimo iz zone ugode, a da bi zaradili više love i postali bogatija osoba moramo početi raditi stvari koje do sada nismo radili i to je cijela priča. Oni koji su uspješni u životu jednostavno rade, poduzimaju akcije i strah nestaje dok ovi drugi samo razmišljaju i strah ih je. Akcija uništava strah. Pokrenite se i vidjet ćete kako se u stvari nemate čega bojati i kako je sve to (bilo) samo u vašoj glavi. Nagrade su ogromne, isplati se.

Otkazi padaju na sve strane, možda ste i vi dobili jedan. Umjesto poklona pod bor radna knjižica u ruke. No ništa zato. Za sve vas ali i za one koji će tek dobiti otkaz u 2010 imam lijepu priču.

Jednom davno u dalekoj zemlji učitelj i učenik su posjetili siromašno selo. Učitelj je zamolio učenika da mu pronađe najsimorašniju obitelj u selu. Dugo su hodali i kada su došli do kraja sela, do zadnje kuće konačno su našli to što su tražili. Kuća je bila u groznom stanju, imala je zemljani pod, zidovi su se raspadali, prozora nije ni bilo. U njoj je živjela najsiromašnija obitelj koja je jedva preživljavala. Iako su bili u groznoj situaciji imali su jednu svijetlu točku.Ta svijetla točka je bila jedna krava koja ih je prehranjivala. Cijela obitelj se brinula za tu kravicu koja im je omogućavala da prežive i svi su bili jako pažljivi te je svatko imao svoj zadatak. U stvari da nije bilo te krave vjerojatno bi svi ubrzo umrli od gladi. Učitelj i učenik su ih zamolili da prespavaju kod njih. Usred noći učitelj je probudio učenika i odveo ga u štalu kod kravice. Zatim je uzeo nož i zaklao kravu. Učenik je bio u šoku i nije mogao doći k sebi. Učitelj je upravo osudio ovu obitelj na smrt jer neće imati od čega živjeti. Otišli su dalje iz tog sela i dani i mjeseci su prolazili.

Nakon nekog vremena učitelj kaže učeniku da je vrijeme da ponovno posjete onu siromašnu obitelj. Kada su došli na to mjesto više ih nije bilo. Umjesto straćare tamo je bila lijepa velika kuća. Vjerojatno su umrli i netko drugi je došao na to mjesto i izgradio novu kuću mislio je učenik. Pokucali su na vrata i domaćini su im otvorili. U prvi trenutak ih nisu prepoznali jer su svi bili čisti, uredni i lijepo obučeni, ali to je bila ona siromašna obitelj. Nevjerojatno, pomislio je učenik. Kako je to moguće?

Znate ono kad ste bili kod nas netko nam je ubio kravu - ispričali su domaćini. Više nismo imali mlijeka i morali smo pronaći novi izvor hrane. Imali smo mali zapušteni komad zemlje kojeg smo počeli obrađivati i proizvoditi hranu. S vremenom smo imali sve više i više hrane te smo je počeli prodavati. I tako malo pomalo izvukli smo se iz siromaštva i sada lijepo živimo. U stvari to što nam je ubijena krava je vjerojatno najbolji događaj koji nam se mogao dogoditi.

I sada slijedi pitanje za milijun dolara: KOJA JE VAŠA KRAVA? Koja god da je ubijte je! Ubijte je sad odmah i nakoj toga kada vas svi pitaju jeste li normalni mrtvo hladno odgovorite: jebe mi se.

Izgovori zašto nemamo više novaca i zašto nam je loše u životu su razni. No oni pravi su najčešće jako dobro sakriveni. Najčešće se kriju u obliku sigurnog posla kojeg nas je frka napustiti, jer kako ćemo inače vraćati onu ratu kredita, kupovati pelene za djecu i slično. Mislite li da bi ona siromašna obitelj koja je u potpunosti bila zaokupljena brigom o kravi ikada sama ubila tu kravu? Nema šanse i zato je dobro da dobijete otkaz jer ga sami vjerojatno nikada ne bi dali. Zahvalite se na tom otkazu svim srcem jer je to najbolja stvar koja vam se mogla dogoditi. A ako ga još niste dobili moja novogodišnja želja je da konačno dobijete otkaz u 2010. :)

Sretna Vam nova godina.

(priča je iz knjige: Bila jednom jedna krava)

Malo humora za kraj godine. Slušam (oćeš nećeš) te predsjedničke kanditate i Bandić mi zapne za uho. Kao odgovor na pitanje o porezu na imovinu svi odgovaraju kako su oni za to ali možda ne za nekretninu u kojoj se živi i kako treba zaštititi one najugroženije. Bandić jedini kreće odgovarati iz suportongo smjera. Spominje radnike kojima treba isplatiti poštenu plaću i kako treba pomoći onima koji zapošljavaju druge (poduzetnicima). Zatim u svom zamišljenom tonu priča kako oni kada sve poplaćaju i ostanu im te mrvice (pravi poduzetnik će uvijek prvo isplatiti plaću radnicima a teko onda sebi) ne bismo trebali još i to oprezivati. Ne znam tko mu je smislio odgovor ili on to zaista misli, ali kada Bandić ne bi imao prošlost (zlobnici bi rekli ni budućnost) i kada bi odluku donosili samo na temelju izjava vjerojatno bi imao više šanse.

Druga stvar zašto mi je naš gradolnačenik zapeo (ovog puta za oko) su plakati koji pozivaju s predsjednikom na posao umjesto na kavu. Vrlo zanimljiv izbor riječi. Znači li to da smo konačno shvatili da trebamo raditi i da više ne možemo živjeti od ispijanja kavice po gradu? Jesmo li zaista došli do nivoa da počnemo cijeniti rad kao jedini način za poboljšanje vlastite životne situacije? Pobjeda Bandića bi djelomično značila i to da nam je dosta ispraznih priča i da smo spremni orati i kopati :)

Ono najsmješnije u cijeloj priči je što se Bandić sprema raditi i orati i što ne kuži da je posao predsjednika biti fikus, diplomata, smješkati se na domjencima i putovati po UN konferencijama. Nema tu pravog i ozbiljnog posla na kakvog se Bandić fura. To je više ugodni odmor nego pravi posao. Da, predsjednik ima i neke ovlasti i može nešto sitno napraviti no nema nikakvu pravu moć, a kamoli da može riješiti korupciju, uspostaviti pravdu i što ti ja znam. Naš sustav nije američki pa da nam dođe jedan Obama i zasuče rukave, mi smo više sustav kojemu bi dobro došao neki maneken koji zna par stranih jezika.

Ne da mi se trošiti vrijeme na komentiranje ostalih kandidata zanimljive informacije uvijek možete pronaći na pollitika.com

Svaki početak je težak i na svakom početku pomoć nam je najviše potrebna. Međutim kada krenemo u poduzetništvo vrlo je malo ljudi koji nam stoje na raspolaganju. Prijatelji i poznanici rade negdje drugdje, rodbina i roditelji su najčešće zabrinuti kako ćemo što ćemo i slično. Na kraju se sve svodi na to koliko smo vješti u surfanju, pisanju po forumima, čitanju blogova ili ako imamo sreće da nam računovođa objasni sve što trebamo znati.

Isitna je da kada zakoračite u vlastiti biznis otvatra se jedan jako veliki svijet pred vama. Toliko veliki da se meni prvih nekoliko godina činilo kako tome nema kraja. Svaki put kada bih pomislio: evo ga! To je to! Sada znam sve što trebam znati odjednom bih naletio na novu informaciju i na još jednu i na još jednu. Frustracija je u nekim trenucima bila ogromna. Pa od kuda da ja znam kada napraviš to i to da trebaš još jedan papir popuniti i predati tamo negdje? Pa gdje to piše? Odgovor je uvijek isti: u narodnim novinama, u nekom internom pravilniku "službe" itd. itd. Srećom s godinama je ipak sve manje i manje takvih stvari.

Ono što bih ja volio je da sam bio na jednom ovakvom seminaru. Budući da nisam odlučio sam sam napraviti jedan takav seminar za sve one koji se ne žele probijati kroz đunglu zakona i pravilnika. Cilj seminara je da dobijete širinu i par najvažnijih detalja iz različitih područja, a nastao je kao odgovor na najčešća pitanja poduzetnika. Širina (big picture) je po meni jako važna jer ako ne znate da neke stvari postoje nećete moći niti postaviti pitanje o njima i saznati detalje.

Umjesto klasičnog spama sada su počeli dolaziti mailovi u kojima me određene tvrtke "ljubazno obavještavaju" kako imaju OIB (koji se može pronaći s jednim klikom OVDJE) usput, sasvim slučajno, dodajući par riječi o sebi i svojem poslovanju. Mudro? Glupo? Mislim, meni je to totalno bezveze jer klijenti kojima izdajem račun već vide moj OIB budući sam ga odavno napisao na račune, a kad ja budem dobio nečiji račun na njemu će ionako pisati OIB.

Jedan novi broj za naučiti napamet što neće biti naročito teško jer ćete ga stalno svugdje ponavaljati kada budete tražili R1 ili umjesto memoriranja OIB-a bolje da pošaljete mail svim tvrtkama u Hrvatskoj koji je vaš OIB tako da gdje god dođete oni će već imati vaše podatke i moći ćete frajerski reći samo naziv firme? Ne zaboravite se i malo pohvaliti tko ste i što ste te dodati svoje kontakte i link na web stranice.

Nisam protiv gerila marketinga i pametnog pristupa no ovo je totalno bezveze.

I mene je to jako zanimalo pa sam pogledao ovu prezentaciju.